Zacijelo, to je slom i kraj je moj već blizu,
zacijelo, to je slom, u tremi sam i, gle,
gdje da se mjerim s njom što bješe u Parizu,
a danas saznajem: sam Bog zna gdje sve ne.

Daleki sjever sam joj opjevao, tronut
i činilo se: mi sad bit ćemo na "ti".
No baš se fućka njoj za neutralnu zonu,
za cvijeće ovog tla, što ona ima s tim?

Tad zapjevao sam uz jedan drugi prizvuk
"O jugu", "O njem što je prije bio s njom".
Ma tko sam za nju ja, jer s njom je u Parizu
govorio, zar ne, i sam Marcel Marceau.

Je l trebalo mi to? Promijenio sam ploču
pa bubam francuski, nad knjigom kvarim vid.
Baš briga nju za sve, u Varšavi je, dočuh,
i opet jezični razdvojio nas zid.

Kad stigne, reći ću joj poljski: "Prosze, pani,
ovakvog uzmi me, ja nemam više kud!"
Ma tko sam za nju ja, sad već je u Iranu!
Pa jasno, dok sam živ, ja neću stići nju.

Jer danas još je tu, a sutra je u Oslu -
sve ide mi na nos i svega mi pun koš!
Tom što je bio s njom i tom što bit će posl’je
prepustio bih nju, ja počekat ću još.