Oj, gdje bio sam jučer, to neću naći nikako! Pamtim samo da su zidovi bili s tapetama. Pamtim da je bila tamo Klavka s prijateljicom, Ljubio sam ih obje u kuhinji. Sljedećeg jutra sam se probudio, Odmah su počeli meni pričati, Da sam psovao gazdaricu, I želio sve zastrašiti. Pričali su da sam plesao gol I vikao pjesme, A još sam rekao Da otac mi je General. A potom sam trgao košulju i tukao šakom u prsa, Pričao sam da svi su me izdali; A gostima, kažu, ne davao ni disati, Mučio ih akordima gitare. A potom sam prestao piti votku, Jer sam se umorio od tog, Počeo sam kršiti o pod Skupi kristal. Sipao sam vino po zidovima, A sve šalice za kavu, Otvorivši prozor, Jednostavno sam izbacio van. I nitko mi nije mogao reći ni riječ, Ali potom su nekako pronašli rješenje - Napali svi zajedno, svezali mi ruke, Pa onda svi su se pozabavili sa mnom. Jedan tip mi je pljuvao u lice, A drugi - votku sipao mi u usta, A neki mi je plesač Udarao nogama u trbuh... A mlada udovica, Vjernost mužu čuvajući, Jer živimo samo jednom - Sažalila se nada mnom. I ležao sam u kuhinji blijedog isprebijanog lica, Glumeći da sam se smirio, "Odvežite me - vrištao sam - pa i to je sve!" Odvezali su no viljuške sakrili. Tad je počelo ono, Što je nemoguće opisati riječima - I odakle mi je nastalo Toliko snage u rukama! - Ja sam poput ranjene zvijeri Naposljetku čudio: Izbio sam prozore i vrata A balkon samo srušio na tlo. Oh, gdje bio sam jučer, to neću naći i danju s vatrom! Samo pamtim da su zidovi bili s tapetama. I ostalo je lice i tragovi od udaraca na njemu, Kamo ću sada s onim tragovima?! ...Ako to je istina Pa, barem za trećinu, Tad jedina stvar mi ostaje: Samo poći leći umrijeti! Srećom udovica Sve je mogla izdržati, Sažalila se nada mnom I primila me kod sebe na stan
© Sergey Barsiscev. Prijevod, 2014