Omorike šapama drhture tu,
tu ptičji odjekuju krici...
Ti živiš u ukletoj šumi u snu
u kojem su drugi vidici.

Pa nek jorgovan suši ko rublje svoj cvat,
poput kiše nek latice truni -
tebe odvest ću ipak odavde kad-tad
k dvorcu s čarobnom svirkom na fruli.

Taj svijet čarobnjaci na cijeli su vijek
začarali - mene da zbune,
i tebi se čini da život je lijep
tek usred te uklete šume.

Pa nek rosa na listu ne užiže sjaj,
pa nek mjesec i oblak se spore,
tebe odvest ću ipak u daleki kraj
u dvoranu s balkonom na more.

U koji trenutak, u koji to dan
ti krotko ćeš k meni izaći?
Na rukama ja ću te iznijeti van
gdje nitko baš neće te naći.

Daj da otmem te! Pristani, složi se s tim!
Zar su zalud mi snage pri koncu?!
I u kolibi raj daj da dijelimo mi
ako nema nam mjesta u dvorcu.