Što te nije, Marjuško, riječno već skrilo dno
da te nitko ne vidi više nikad?!
Odvedoše od tebe milenog, milenog,
nema, nema nikako tvog vojnika.

Svu ću sobu isprati suzama, suzama,
zaključat ću kuću jer bol me shrva.
Tražit ću u zrcalu danima, danima
dragana ko nagnuta k vodi vrba.

Vita trava, stasita, sočna i zelena
kad te nema, lomi se - puše vjetar.
Sve su mi se žalosti svele na, svele na
želju da ne pogodi tebe metak.

Utabat ću nogama stazu. Oh, tvoja sam!
Čekam dan vjenčanja, svog blagdana.
Ruse kose poniže pojasa, pojasa
čuvat ću za prosijeda dragana.

Uzet će mi ruku i prsten će nadjeti;
bit će ples za turobnim obredom.
Hoću li te mileni, nabdjeti, nabdjeti -
vrata da pred suđenim otpre dom?

S pjesmom idi k meni i s osmijehom širokim,
šapni nježnu riječ pa otpočini.
Sav vijek prijete djevojci virovi, virovi.
Čekam te, pa hoćeš li doći mi?