Zmije, same zmije, to je grozno!
Čovjek čupa u očaju vlasi.
U pomoć on mungosa je pozvo
da ga mungos od napasti spasi.

Već je zadnji na zadatak poslan
jer je svaka lijenost njemu strana:
lovi bez izostanaka s posla,
a također bez slobodnih dana.

Usred stepe, pustinje, savane
baciše sve mungose u vatru:
neopasnih zmija da se kane,
otrovnice u korijen da zatru.

Spremite se sad za nešto tužno:
čovjek klopke mungosima metnu,
postupi s njim okrutno i ružno,
u njem gleda životinju štetnu.

Dođe zorom, još dovede pašče,
mungosa tad uvali u vreću.
Otima se mungos, cvili, plače,
jadikuje: "Koristan sam, neću!"

Onda ih uz prijelome i rane
potrpaše u vreću ko gljive,
u stupici strašno iskidane,
od prevratne kobi jedva žive.

Pitaju se, što li je posrijedi,
zašto ih sad jadne u smrt vode?
Pa im reče mungos jedan sijedi,
prebijene prednje desne noge:

"Pojele su koze Danskoj kupus,
vrapcima u Kini riža prija,
Mungosi su zarili svoj zub u
svaku vrstu australskih zmija!"

Postadoše nekorisni, stvarno!
Štetnici su oni samo zato
što su korist činili nam marno
zakrećući svim zmijama vrtom.

To je njima sad nagrada s neba,
bolje reći, od razumnih ljudi,
jer ljudima uvijek otrov treba,
a tu robu njima zmija nudi.

Zmije, same zmije, to je grozno!
Čovjek čupa u očaju vlasi.
U pomoć on mungosa je pozvo
da ga mungos od napasti spasi.