I odozgo led, i odozdo, mučim se izmedu.
Da li probiti vrh, ili probušiti dno?
Naravno, isplivati, ne gubači nadu.
Raditi nešto, čekajuči vizu.

Lede, iznad mene, slomi se i tresni!
Sav sam u znoju, kao orač od rala.
Vratiču ti se, kao brodovi iz pjasme,
Sječajuči se svega, čak i stihova starih.

Manje mi je od pola vijeka, četrdeset i nešto.
Dvanaest godina, ti i Gospod čuvali ste mene.
Ja imam šta da otpjevam, kad se pred Svevišnjim pojavim.
Ja imam čime da se opravdam pred njim.