Zašto loše sam ta isti svak,
Isto nebo, ista plava boja,
Ista šuma, ista voda, isti je zrak.
Samo on se nije vratio iz boja.

Tek sad više neznam, tko prav je bio
U našim svadžama kojima neznale broja.
Tek sad mi je dosta, i tek sad mi je mio,
Kad se nije vratio iz boja.

On je pjevao loše, al’ se nije ni trudio
I uvijek je imao oličenja svoja.
Spavat’ mi nije davao, a sa zorom se budio,
Al’ jučer se nije vratio iz boja.

Kako pusto je same, ne o tome riječi
Primetio sam: bilo nas je dvoje.
K’o da vjetar je odneo, traglo je sreče,
Kad se on nije vratio

Danas smjerzlo tijelo ko pijan od vina.
Ima da uhvatila mi je paranoja
Viknuh: ostavi mi dim. A ako odgovor tišina
On se jučer nije vratio iz boja.

Naši mrtvi nas gledaju kad opasnost nam vreba.
I u nevolji nas ostaviti neće.
U šumi odražena kao u vodi slika lijepa.
I uspravno i plavo stoji drveća.

Uz tome što je ostao prazan krevet tvoj.
Kome da dam sva odliča tvoja.
Sve ostalo za jednog. Al’ je čudan osjećaj moj
Da to se ja nisam vratio iz boja.