Od granice smo Zemlju unazad vrtjeli
To bješe u početku.
Ali ju je na pravi put naš komandant bataljuna vratio
oduprijevši se nogom od obronke Urala.

Najzad su nam naredili -pokret,
Da oduzimamo naše pade i mrvice.
Ali mi se sjećamo da je sunce pošlo unatrag
I zamalo da zađe na istoku.

Mi ne mjerimo Zemlju koracima
Uzalud cvijeće čupajući.
Mi je guramo čizmama
od sebe, od sebe.

Od vjetra sa istoka savili su se stogovi,
Priljubilo uz stijene stado ovaca.
Zemljinu osu smo bez poluge pomjerili
Da izmijenimo pravac napada.

Ne bojte se što zalazak sunca na mjestu nije,
Sudnji dan, to su bajke za odrasle,
Jednostavno, Zemlju okreću kuda im se prohtje,
Naše čete što smjenjuju se u maršu.

Mi puzimo, brežuljke grlimo,
Humke pretiskamo bijesno, bez ljubavi
I koljenima Zemlju guramo
Od sebe, od sebe.

Ovdje nitko ne bi pronašao, cak i kad bi htio,
Ruke uvis podignute.
Od tijela živi veliku korist imaju:
Kao zaklon nam poginuli služe.

Ovo olovo glupo, da li će sve odjednom da pronađe,
Gdje će da udari, sprijeda ili s leda?
Neko se, tamo naprijed, na bunker naslonio
I Zemlja se, na tren, skamenila.

Svoje sam stope iza sebe ostavio
Usput žaleći mrtve.
Zemljinu kuglu okrećem laktovima,
Od sebe, od sebe!

Neko se uspravio svom visinom
Poklonivši se nisko, zaradio metak udišući.
Ali na zapad, na zapad bataljun puzi
Da bi sunce na istoku izaći moglo.

Trbuhom u blatu... Smrad močvara udišemo...
Od zadaha oči zatvaramo.
Na nebu sunce kao prije kruži,
Jer naš bataljun na zapad juri.

Jesu li ruke i noge na mjestu, ili ih nema,
Kao na svadbi, rosu srknuvši,
Zemlju za stabljike zubima vučemo
Prema sebi, ispod sebe, od sebe.