Zašto je sve tako čudno? Mada je isto kao i prije:
Isto nebo, opet plavo,
Ista šuma, isti vazduh, i ista voda.
Samo što se on nije vratio iz boja.

Neću sad znati ko je u pravu bio od nas
U našim sporovima bez sna i pokoja.
Nedostaje mi on tek sada
kad se nije vratio iz boja.

 
 
 
 

 
 
 
 

Izletjelo mi je danas, ko proljeće iz zatvora,
Greškom sam ga pozvao:
Druže, ostavi mi da pušim, a odgovor - tišina.
On se juće nije vratio iz boja.

Naši nas mrtvi u nevolji neće ostaviti,
Naši su umrli kao stražari.
Ogleda se u šumi nebo kao u vodi,
I drveće plavo stoji.

Imali smo i mjesta u zemunici dosta,
I vrijeme nam je teklo zajedničko.
Sve je to sada samo moje. Ali čini mi se,
Da se to ja nije sam vratio iz boja.