Oj, gdje bio sam jučer, to neću naći nikako!
Pamtim samo da su zidovi bili s tapetama.
Pamtim da je bila tamo Klavka s prijateljicom,
Ljubio sam ih obje u kuhinji.

Sljedećeg jutra sam se probudio,
Odmah su počeli meni pričati,
Da sam psovao gazdaricu,
I želio sve zastrašiti.

Pričali su da sam plesao gol
I vikao pjesme,
A još sam rekao
Da otac mi je General.

A potom sam trgao košulju i tukao šakom u prsa,
Pričao sam da svi su me izdali;
A gostima, kažu, ne davao ni disati,
Mučio ih akordima gitare.

A potom sam prestao piti votku,
Jer sam se umorio od tog,
Počeo sam kršiti o pod
Skupi kristal.

Sipao sam vino po zidovima,
A sve šalice za kavu,
Otvorivši prozor,
Jednostavno sam izbacio van.

I nitko mi nije mogao reći ni riječ,
Ali potom su nekako pronašli rješenje -
Napali svi zajedno, svezali mi ruke,
Pa onda svi su se pozabavili sa mnom.

Jedan tip mi je pljuvao u lice,
A drugi - votku sipao mi u usta,
A neki mi je plesač
Udarao nogama u trbuh...

A mlada udovica,
Vjernost mužu čuvajući,
Jer živimo samo jednom -
Sažalila se nada mnom.

I ležao sam u kuhinji blijedog isprebijanog lica,
Glumeći da sam se smirio,
"Odvežite me - vrištao sam - pa i to je sve!"
Odvezali su no viljuške sakrili.

Tad je počelo ono,
Što je nemoguće opisati riječima -
I odakle mi je nastalo
Toliko snage u rukama! -

Ja sam poput ranjene zvijeri
Naposljetku čudio:
Izbio sam prozore i vrata
A balkon samo srušio na tlo.

Oh, gdje bio sam jučer, to neću naći i danju s vatrom!
Samo pamtim da su zidovi bili s tapetama.
I ostalo je lice i tragovi od udaraca na njemu,
Kamo ću sada s onim tragovima?!

...Ako to je istina
Pa, barem za trećinu,
Tad jedina stvar mi ostaje:
Samo poći leći umrijeti!

Srećom udovica
Sve je mogla izdržati,
Sažalila se nada mnom
I primila me kod sebe na stan