Ponešto stihom objasnit bih htio
stog što na sve ja nemam punomoći...
U grijehu, nužno, ja sam začet bio -
u žestini i znoju prve bračne noći.
Znao sam da, odvajajuć’ se od tla,
što više smo, to jači, grublji mi smo tada;
ka kruni mirno išao sam ja
kao princ što po krvi naslijeđenoj vlada.
Znao sam - sve će biti kako mi duša voli,
štetu pretrpio nisam niti gubitak puni,
svi prijatelji moji po maču i po školi
meni su služili, kao i njihovi očevi - kruni.
Nisam razbijao glavu tim što govorim, lako
bacao sam u vjetar riječi u hodu -
meni su, kao vođi, vjerovali i tako
redom sva djeca plemenita po rodu.
Plašio noćni se stražar kad bi nas sreo,
razboljelo se vrijeme od boginja, po nama.
Na kožama spavao sam, meso s noža jeo
i prkosnoga konja mučio mamuzama.
Znao sam da će mi biti rečeno: »Vladaj!« - Bijah
onaj što od rođenja nosi trag kobnog žiga.
Između kovanih ja se orma opijah
i bijah strpljiv prema nasilju riječi i knjiga.
Mogao sam se smješkat usnicom s malo truda,
a pogled potajni, kada gorak je i zao,
prikriti znao sam jer odgojio dvorski me luda,
sada je mrtav: »Amen!« Ubogi Joriče!.. Jao.
I svoga dijela blaga ja sam se odrekao,
odličja, dobitaka, privilegija, slave;
odjednom mrtvog paža postalo mi je žao,
mladice zelene sam obilazio kroz trave.
Na lovačke užitke zaboravljat sam stao,
zamrzio goniče i lovačke sam pse,
svog konja od ranjene sam divljači odvraćao
i bičem tukao sam hajkače i lovce sve.
Vidjeh - naša igra sve je više bila
svakim danom nalik na nasilje, gnjevna,
krišom, na izvorima, dok je noć me krila,
ispirao sa sebe zlodjela sam dnevna.
Progledah, gluplji bivah svaki dan u svemu,
prozirao sam redom sve kućne intrige,
nije mi sviđalo se doba, ni ljudi u njemu
nisu mi sviđali se - i ja se zakopah u knjige.
Moj mozak, željan znanja, kao pauk
sve shvaćao je: kretnju i statičnost, dakako -
ali ni misli ništa ne koriste, ni nauk,
kada opovrgnuti svuda ih je lako.
S druzima iz djetinjstva prekinula se nit,
pokazalo se da je ta nit Arijadnina shema.
Razbijao sam glavu riječima: »bit ili ne bit«,
kao da to je nerazrješiva dilema.
Al’ vječno, vječno pljuska more bijede,
kao u sito proso strjelice u nj bacamo mi
prosijavajuć’ efemerne odgovore što slijede
iz tog izvještačenog pitanja svi.
Čuvši zov pređih kroz utihlu buku
krenuh ja k njemu - sumnja iz pozadine se vila,
i dok me teške misli u visine vuku,
dolje me, u grob, vuku puti krila.
Postao sam legura krhka dana tih,
čim se ohladila već sam raspadati se stao,
prolio krv sam, kao i svi - i, poput njih,
osvete nisam odreći se znao.
A uspon moj pred smrt - to bješe pad.
Ofelija! Ne priznam ja raspadanje to,
ali ubojstvom ja se izjednačih tad
s onima s kojim u isto legao sam tlo.
Ja, Hamlet, ja sam uvijek nasilje prezirao,
nije mi bilo stalo za dansku krunu onu,
ali i za tren sam ja u očima njihovim klao
i ubijao svoga suparnika na tronu.
Ali bunilu nalik nadahnuće je genijalno,
poprijeko smrt gleda na rođenje svako.
A mi postavljamo podmukli odgovor stalno
i ne pronalazimo pravo pitanje lako.
|