Kad otpjevam i odsviram svoje
gdje ću završit, kako - nagađat ne želim,
al’ jednu stvar ja znam, a to je:
da umrijeti meni ne da se, velim.

Lijevana veriga časti mi je data,
dorastao nisam karikama slave...
Hej, tko to lupa na hrastova vrata
koščatom rukom da se šarke smlave?!

Odgovora nema - al’ tu je taj, ja znam,
što pasa čuvara nije prepao se.
I, evo, iznad živice zapažam
onaj srp, poznat, naoštrene kose.

...Srebrnu ja ću ogrlicu zdrobit
i pregrist lanac što ga od zlata kuju,
ogradu ću preskočit, kroz čičke se probit,
bokove razderat - i jurnut u oluju.