Sve godine i stoljeća i epohe sve te,
sve teži toplini zbog mraza i vijavice.
Zašto onda na sjever te ptice lete,
kad trebale bi samo na jug letjet ptice?

Ne traže slavu ni veličinu veću.
Pod krilim im evo led će se zdrobit
i naći će one ptičju sreću,
za drski let kao nagradu je dobit.

Zašto nam se živjelo nije, zašto nam se spavalo nije?
Što nas je tjeralo na put dok valovlje se pjeni?
Nismo uspjeli vidjet sjaj ni sada, ni prije,
događa se rijetko da je sjaj na cijeni.

Tek galebovi - kao munje. Tišina sama...
Prazninom mi ih hranimo iz ruku.
Ali nagrada za šutnju nama
zasigurno će biti u zvuku.

Već odavno snivamo samo bijele snove,
svaka druga nijansa pod snijegom trne.
Već odavno oslijepili smo od bjeline ove,
ali progledat ćemo opet od trake zemlje crne.

Otpustit će šutnju naše grlo,
Kao sjena naša će slabost otopit se i skrit.
I nagrada za noći očajne vrlo -
vječni polarni dan će bit.

Sjever. Sloboda. Zemlja bez granica. Nada.
Snijeg bez nečistoće - kao dug život bez laži posvema.
Vrane nam neće oči iz duplji iskopat sada,
zato što vrana ovdje nema.

Tko nije vjerovao proročanstvu zlu,
u snijeg, da se odmori, ni na tren nije htio sjesti,
tako kao nagradu za usamljenost svu
morat će nekoga sresti.