Duž oštre stijene, na rubu, gdje dubok ponor zije
bičujem svoje konje, tjeram - ne prestajem -
al’ zraka mi nedostaje, maglu gutam, vjetar pijem,
osjećam s uzbuđenjem pogubnim - nestajem! Nestajem!

Usporite, konji, ne žurite tako!
Ne slušajte bič ovaj kojim vas bȉh!
Al’ konji koje dobih hiroviti su jako,
ne stigoh život proživjet i neću dopjevat stih.

Konje ću napojit, i stih svoj ću skrojit, -
hoću li za časak na rubu se dvojit?

Nestat ću s uraganom, ko pero što na dlanu stoji.
Sanjkama ujutro će me u galopu vući kroz snijeg.
Na malo sporiji korak pređite, konji moji!
Malo produljite put do utočišta posljednjeg!

Usporite, konji, ne žurite tako!
Ne slušajte knut ni bič kojim vas bȉh.
Al’ konji koje dobih hiroviti su jako,
Ne stigoh život proživjet i neću dopjevat stih.

Konje ću napojit, i stih svoj ću skrojit, -
hoću li za časak na rubu se dvojit?

Stigli smo - zar se Bogu u goste zakasnit smije.
Al’ zašto anđeli poju tako opakim glasom?
Je li to praporac rida od suza koje lije?
II’ ja to konjima vičem da sanjke ne vuku tim kasom?

Usporite, konji, ne žurite tako!
Ne letite, ja vas preklinjem svih!
Al’ konji koje dobih hiroviti su jako,
kad ne stigoh život proživjet, želim bar dopjevat stih!

Konje ću napojit, i stih svoj ću skrojit, -
hoću li za časak na rubu se dvojit...