Prevrćem se u sebi kao kamen u vreći,
pokušavam se rascijepit na komade duge,
pridodavši svojoj tuzi značaj sve veći,
ali sačuvavši zagonetnost tuge.

Novi svijet nije odjednom otkrivati se stao,
a stari - postojali od njega tek su kvadrati.
Tajni svijet piramida pod noge je pao,
a k vragu otišli su gusari i pirati.

Sad vladaju sveznajući neznalice neki,
uredno sada poredano sve je.
Velikim novcem nove plaćaju se ideje
i ne nadam se više nekoj »heureki«.

Sve moje stijene vjetri glatko su izbrijali,
zakasnio na njima polomit sam se ja.
Iz Klondikea pokupiti sve moje zlato su znali,
bez vjetra klonula moja zastava crna je sva.

Pod glinom sagnješe stari bajkoviti čamci,
i iskorijenjeni su posljednji Mohikanci.
Krijumčarske filjuge moje
suhih rebara u plićak nasukane stoje.

Dobri bodeži sada u uglu vise,
izvući ne možeš ih, u tijesne ih korice djenu,
moj splav od papirusa - posljednja nada - mi se
raspao i val je razbio ga o stijenu.

Iz redova izišli van su moji ortaci svi -
proricanja i snovi ostvariše im se k tom,
sve hazardne su igre oni dobili
i zapalili sve su mostove za sobom.

Bezbroj igara na sreću ima u ovom času,
sada svih kalibara i vrsta avanturisti.
Domaću stoku po prerijama pasu,
ondje su konji postali mustanzi čisti.

I završili svi su moji dueli
u kojim sudjelovanje čašću ja smatrao bih.
I pucnjevi i jeka - svi su odgrmjeli...
Mnogo ih bje - ni izbrojit ne možeš njih.

Bez naše pomoći mirno snašli su se svi
oni što obaviše moj posao prošli,
i ti izbrazdani po licu gadovi zli
u falangama ravno u nebitak su pošli.

Uspio nisam ni reći: »Na crtu!«, tamo,
al’ sve ću za hitac u d’Anthesa1 da dam.
Što mi je preostalo? Krasti himere samo
sa zamagljene crkve Notre-Dame?

U dugim stoljećima, ljetima, mjesecima,
sve moje žene stigle proživjet svoj život jesu
i pozaposjele moje postelje sve su,
gdje ja bih ljubit ih htio - i stvarno i u snima.

Svi moji smrtni odri zauzeti su s reda,
bio to snijeg il’ plahta il’ trave zelene.
Sestre milosrdnice, lica uplakana, blijeda,
u bolnicama nisu okupale mene.

Odoše prijatelji kroz rešeto vječnosti plitko.
Svi su se domogli Lete il’ Prane pouzdano.
Prirodnom smrću - nitko.
Sve je to protuprirodno i rano.

Neki završili su svoj život cijeli
ne shvativši krivnju, onako, u odijelu.
Hvalospjev uskliknuvši, i nisu kleli,
spokojno ovu čašu ispili su cijelu.

Drugi spoznavali su i tako dalje, znali,
al’ svi su, uzvisujuć’ se, u pravom trenu u svijet
otplivali, otpjevali svoje, otprorokovali...
Ja nisam stigao. Ja sam propustio svoj uzlet.