Kao put natrag doživjeh prvi put život svoj -
istinoljubiv bit ću, nepristran, kako bit mora:
isprva kožu moju svu oblio je znoj
i zadimila se, sve ispraznivši iz pora.

Pritajih se, zašutjeh, ne dajuc nikakva znaka -
pomislih - odjednom vratih iz nekog se kruga
u bezdušnost barokomora bez zraka
i u zatvorene petlje centrifuga.

Nepomičan i težak postat ću, mogu reći,
i uronjen u šutnju i zatim vreli
mjehovi svih novinskih kovačnica i peći
zauvijek će napuhat taj slučaj cijeli.

Sjećanje ošinu me po živcima strogo,
u njemu svako je lice neponovljivo bilo...
Evo, moj dubler, koji prvi je biti mogo,
po prvi put postati drugi njemu se posrećilo.

Zasad se na njega troše slova tipografska - sva
zaliha verzalnih onih - za jednog svega.
Zajedno sav put do lifta prošli smo on i ja,
ali ja sam se dalje dizao bez njega.

Evo tog što orbitu iscrtao je tu,
u moje vrijeme nitko poznavao nije ga, eto
u bunkeru zatvorenom, znao sam, on svu
pregršt svojih misli baca u rešeto.

 
 
 
 

 
 
 
 

I kao iza dimne zavjese bliska
pojavila su se lica prijatelja, obitelji -
i oni uskoro će na stranicama tiska
životopise svoje ispričati svi.

Sve s kojim bjeh u dobrim odnosima ko svoje
svjedoke oni izvest će na sud -
obično djetinjstvo bosonogo moje
obut će, stavit u arhiv, ne žaleći trud.

Čudna riječ »Puštanje« - nalik na krik to bje -
nikla je nada mnom s prijetnjom dižuć’ se u visinu -
zagunđale su muklo zlobno mlaznice
i ispljunule rastaljenju slinu.

I vihor čuvstava požar duše je gasit stao,
disat se ne usudih - ii’ sam zaboravio.
Planet ju je na kraju k sebi privukao,
stisnuo je i nije puštati je htio.

I kilogrami se u tone pretvoriše, eno,
i ko da izletjele su oči iz duplje dvije.
I desno oko po prvi put je začuđeno
pogledalo lijevo što kapak pokrivao ga nije.

Začepio mi je usta - il’ krik, il’ krpa, tko bi znao,
iz sjedišta nicah ko panj što s korijenjem vrvi.
Do zadnje kapi sve je gorivo proždirao
i prošao je stupanj prvi.

Poda mnom dolje naricale su sirene,
sahranjujuć’ ili čuvajuć’ - ne znam, čuli
bučni su se motori urlajuć’ pokraj mene
te me iz zagrljaja zemaljskog istrgnuli.

Smiriše naprave dolje na zemlji se smjesta,
proljeće našlo opet je svoj put tada.
Vratiše oči se moje na svoja stara mjesta,
nestade opterećenja - tišina vlada.

Pokus je ušao zatim u fazu drugu -
u predajnike puis je rjeđe udarat stao,
hodam preletjevši večer - uđoh u noć dugu
i da se odmorim netko naredbu je dao.

U eteru glasovima je tijesno postalo tog časa,
al’ kao u sportsku dvoranu Levitän1 se sručio.
»Prvi na svijetu...«, rekao je on gromkog glasa,
o meni on je to lijepo poručio.

Na lakat stavio sam šljem skafandera
i rekao o svome zdravlju sve.
Sladunjavu neku lakoću osjetih tad ja,
tako da čak mi je mučno postalo od nje.

Kabel se mikrofona kao u petlju svio,
pluća su tukla u rebra kao zvono.
Ja sam se na tren srcem zagrnuo bio -
u grlu mi je zapelo ono.

Raport sam predao vedro - njima na znanje,
potpuno razgovjetno, koncentriran jako.
Mislio sam: gle, to je to bestežinsko stanje -
sad težim nulu - ništa, ili nešto tako.

Al’ u tom trenutku leta nisam slutio ja,
šaleći s neobičnom tom se lakoćom finom,
da od nje bljuvotina nastat će krvava
i da će kalcij iz kosti izići s urinom.