Cijelu večer oluja divlja i prave
zakrpe od pjene valovi da zatim
na poderani ih pijesak stave -
dok ja s visoka pratim
kako valovi lome glave.

Mene - malčice - sućut neka
prožme zbog palih - al’ iz daleka.

Čujem huku i smrtni hropac pun jada
i gnjev što ne preživješe taj hvat -
pa zbilja - tako zaletjet se tada,
skupiti snagu, a zapreka ne pada -
i slomiti na cilju vrat!...

Mene - malčice - sućut neka
prožme zbog palih - al’ iz daleka.

Ah, bijele grive sudbine! Prije
smrti proljepšaju se. Kad stigne
zov bojne trube na noge digne
valovlje se i lomi iskrivljene šije.
 

I nas - malčice - sućut neka
prožme zbog palih, njih, al’ iz daleka.

A vjetar opet na stijene kreće
i grivama pjene povećava rast.
Val opet zapreku probiti neće -
zato što noge netko mu siječe -
i zapjenjeni konj će past.

Mene - malčice - sućut neka
prožme zbog palih - al’ iz daleka.

Na kraju i moj doći će red:
pušu mi za vrat, u propast gone pravu.
U duši - buncanja osjećaj blijed -
da slomit kičme svaki ću ped
i da ću razbiti glavu.

Mene - malčice - sućut neka
prožme zbog palih - al’ iz daleka.

Stoljećima mnogi sjede tako
uz obalu i gledaju k tome
pažljivo i pažljivo kako
drugi uz stijene stoje i lako
glavu i kičmu lome.

I njih - malčice - sućut neka
prožme zbog palih - al’ iz daleka.

Ali s dna morskog što ga pohodit
ulješure znaju i kroz mrak lutat,
jedan će val se dići i rodit,
ogroman jureći će dobrodit
do obale i nju pogodit,
i promatrače će progutat.

Mene će - malčice - sućut neka
prožet zbog palih, njih, al’ iz daleka.