Prošlo je vrijeme za uvod i preludij -
Sve je u redu - ne lažem, časna riječ, ne:
pozivaju me k sebi vrlo važni ljudi
da pjevam im »Lov na vukove«...

Možda je snimak čuo kroz prozor on,
a možda ne može s djecom izići na kraj -
tko to zna - ali nabavio je magnetofon
visoko pozicionirani neki drug taj.

I uz razgovor, koji svakodnevan je bio,
u krugu obitelji, dok podna svjetiljka žmirka -
tiho, da susjedi ne čuju, on je htio -
uzeo magnetofon je i pritisnuo dugme »svirka«.

I, ne shvativši zadnje riječi i zvukove
(dobio vrlo loš je snimak na poslu svom),
odslušao je on »Lov na vukove«
i još mnogo toga na snimku tom.

I preslušavši sve do zadnje note i slova,
razljutivši se što zadnjih riječi nema unutra,
podigao je slušalicu: »Autora “Lova”
u moj kabinet pošaljite mi sutra!«

Ne gucnuh vina za hrabrost i snagu -
i, štucavicu susprežuc, tog časa
zaurlah, od početka do kraja - još na pragu -
»Lov na vukove« ja mu iz svega glasa.

Molila su ga djeca, to sam znao,
da lice mu osmijeh ozari lak -
al’ on me blagonaklono saslušao
i na kraju mi zapljeskao čak.

I zvoneći bocom o čašu koju vadi
iz police za knjige što ih ima,
ispalio je: »Pa to se o meni radi!
Kakvi vukovi - riječ je o nama svima!«

...E, zasigurno sada nešto mi se nudi -
tri godine već, pet puta dnevno, čuje se zov
telefona: traže važni me ljudi
da im ja pjevam: »Na vukove lov«.