Zašto se, Marjuška, nisi u valove bacila krute,
zašto zauvijek nisi umuknula bez krike,
kad odveli su ti dragog u regrute, regrute,
kada tvoj suđeni je pošao u vojnike?

Suzama gorkim sobu svoju ja ću prati
i vrata zatvorit za dugo, ko vrba iva, iva
iznad jezera ja ću nagnuta stati
i kao u zrcalu vidjet što se s tobom zbiva.

Travica sočna - menta zlatna -
bez tebe se lomi, vjetar je mrsi...
Sudbina vojnička - ratna, ratna:
što ako metci ne zaobiđu tvoje prsi?!

Duboku stazicu poljem hvatat ću ja
i vijenac svoj svadbeni splest ću za svaki slučaj stog,
prekrasnu djevojačku kosu - do tla, do tla -
sa sijedim vlasima ću sačuvat za dragog svog.

Uzet ću prsten što na bijelom tanjuriću krije se,
kolo će se zavrtjet - u njemu tuga znana.
Nek to što proričem zbije se, zbije se,
nek zaručnik se vrati jednog proljetnog dana.

Idući kući pjevaj vedro kao i prije, pirovi
čekaju, riječju tihom, ljubaznom tješi.
A život nevjeste - virovi, virovi...
Marjuška čeka, pospješi!