Ona je bila čista poput zimskog snijega.
Samurovinu u blato! Hodaj po njoj - to slično ti je...
Od njenog pisma ruke gore mi, iz njega
otkrivam ja mučnu istinu koju krije.

Nisam ja znao: patnja - to je maska puka
i sad će završit ta maskarada.
Prvi je to put da me snašla takva bruka -
i nadam se da neće više nikad od sada.

Pomislio sam: malo još dana ostalo mi je,
prodrla nezdrava krv je u moje vene čvrste.
Stisnuo sam pismo kao glavu zmije -
procurio mi je otrov izdaje kroz prste.

Spoznati neću patnju, ni agoniju što je,
suze će mi obrisat vjetar što suprotno kreće,
uvreda dostignuti neće konje moje,
mećava tragove moje izbrisati neće.

I tako iza sebe ostavljam vlažnog lica,
pod sumornim tim sivim nebeskim tegom,
nagost karanfila, opojnost ljubičica
i suze pomiješane s otopljenim snijegom.

Moskva suzama ne vjeruje i ridanjima ovim -
i ne kanim ja više uplakan bivat.
Ja žurim u susret borbama novim
i namjeravam, kao i uvijek, pobjeđivat.