Smijem se grohotom - kao da pred krivim zrcalom stojim.
Mene su, sigurno, lukavo preveslali kao za šalu:
kukasti nosovi s osmijehom nacerenim svojim -
kao na venecijanskom karnevalu.

Što da radim - da bježim, što brže, od njih?
Ili, možda, da s njima podijelim radosti klik?...
Ja nadam se da pod maskama zvijeri tih
mnogi imaju ljudski lik.

Svi kriju pod maskama se i perikama - svi kao jedan:
netko je iz bajke, netko kao da iz romana stupa...
Susjed moj slijeva - Harlekin je bijedan,
drugi je krvnik, a svaki treći - glupan.

Jedan se nastojao opravdat posvema,
drugi lice javno pokazat voljan nije,
a netko - razlikovati više snage nema
svoje lice od maske koja ga nužno krije.

Hihoćući se u kolo ulazim, ali ne laska
to mi, a ipak nije ugodno baš ni s njima:
što ako nekom se od njih krvnikova maska
svidi - pa odluči da je zauvijek ima?

Što ako Harlekin zauvijek ostane tužan,
zavoli tužni svoj lik i pomiri se s tim stavom?!
Što ako budala svoj glupi izgled ružan
zaboravi na svome licu pravom?

Oko mene obruč se steže sve jači -
love me, uvlače u pleše časkom:
O Bože, moje normalno lice, znači,
svi počeli su smatrati maskom.

Petarde, konfeti... Al’ nešto tu ne štima.
Prijekorno gledaju maske me stroge.
Viču da opet nisam u ritmu s njima
i partnerima da gazim noge.

Zle maske meni se smiju,
srdit se počinju one veselog kroja,
za maskom, kao iza zida, kriju
istinska, ljudska lica svoja.

Za muzama jurim i već ih sustižem sve,
al’ da mi pokažu obraz želja me ne golica:
što ako maske padnu a iza njih su, gle,
one iste, polumaske-polulica?

Proniknuo sam ipak u tajnu maski svu.
Znam, moja analiza točna je, neću kriti:
ta ravnodušna maska koju nose tu -
od pljuvanja ih i od šamara štiti.

Ali, ako si bez maske lupež bio prije -
onda je nosi! A vi... kod vas sve je jasno:
krit se za tuđim licem potrebno vam nije,
kad je vaše lice zbilja tako krasno.

Kako ne propustit dobro lice koje,
kako stvarno prepoznat poštenih lica znamen?!...
Oni odlučili su navući maske svoje
da svoje lice ne bi razbili o kamen.