Prevarant bio je luda: krao je minute -
tužne minute, tu i tamo, svuda -
periku, šminku, druge atribute,
darivao je drugim ludama taj luda.

Između točki u svijetlom cirkusu sjetno
znao je doći taj klaun među nas ljude,
lagano, tiho i posve neprimjetno,
ponekad s lakrdijaškom kapom lude.

Gledateljstvo je razmaženo, samo lude želi,
ne žali novac, smijeh hoće, u cirkus hiti
i viče: »Zar je to klaun, je li!
Ako je to klaun - on mora zabavan biti.«

Pa i mi... Dok smo gunđali u krugu:
»Nasmij nas, ako već si u arenu izišo!« -
za to vijeme on je izvlačio tugu
iz naših duša krišom.

Mi sumnjamo opet - dvadeseti je vijek:
naš je cirkus svjetski, to se reći smije -
istina, klaun je mračan previše i prijek -
neveseli klaun, živahan nije.

Ali on kao da je u zemlju pao
niknuvši, drsko, pod svjetlom s oba dlana bijela,
tugu je našim dušama on krao
iz unutrašnjih džepova odijela.

Luđački smijali smo se, kao nikad prije,
pljeskali, dlanove lomec kako je tko znao.
On pritom ništa smiješno radio nije -
na sebe našu tugu on je preuzimao.

Samo što - šaleći se, brbljajući sve luđe,
postajala sve tužnija je njegova pantomima:
zbog toga što sav teret tuge tuđe
iz inata kao svoj on prima.

Opipljive i teške tuge te
luda savijao je u krugu svijetle zublje -
bolnije postajale grimase su mu sve
i bore na licu sve dublje.

Ali naš jad i brige što iz njega se rode
on pregrštima iz nas izbacivat bi stao,
davajući nam privid slobode,
a za sebe nije pobrinuti se znao.

Sad smo bez boli svi se hihotali,
s obzirom na naša vremena, vedro, dakako:
ah, kako su nas divno pokrasti znali -
uzeti ono što nam smetalo je jako.

Vrijeme! Dok rane na koljenima nosi,
odlazio je, svoje misleći, i gle,
u areni se pojavljivao Crvenokosi,
ali i izvan nje.

Zlo naše dobri je genij iza dasaka
odnio - i zbog toga smijemo mi se čedno.
Tisuće ukradenih trenutaka
skupilo se u njemu u jedno.

U stotine tisuća lampi ugasila se svijeća.
Tuš doboša - i naglo tišina mukla...
Previše našega je on na svoja pleća
natovario - i kralježnica je pukla.

Gledatelji - i ljudi kao i mi,
mislili su, eto, pijanac je pao...
Luda u svojoj posljednjoj pantomimi,
zaigrao se - i preigrao.

On zastao je - ne negdje daleko, tamo -
pokraj nas, umoran, kao da legao je i snije -
ugušio se u tuzi prvi klaun, znamo,
naprosto svoje snage dobro procijenio nije.