Po ne znam koji put letim iz Moskve u Odesu,
u zrakoplov opet ne puštaju tog dana,
ali, evo, vidim, odjevenu u plavo princezi sličnu stjuardesu,
što je ko sva zračna civilna flota pouzdana.

Iznad Murmanska nema oluje ni oblačno nije,
odande letjeti možeš do Ašgabata,
otvoreni su Harkov, Kišinjev i Kijev
i Lavov, ali tamo ne moram ići sada.

Rekli su mi - danas više se ne nadaj,
nema se smisla uzdat u nebesa,
i opet zaledila se pista sada
i nedostižna je Odesa.

A u Lenjingradu s krovova curi samo,
i zašto ne letim do Lenjingrada?
Ili u Tbilisi, vedro, toplo je tamo,
i raste čaj, ali tamo ne moram ići sada.

Uzlijeću Rostovljani - čujem sa strana,
ali ja u Odesu moram, pa nek padne svijet,
ja moram tamo gdje me ne primaju već tri dana,
i zato odgađaju let.

Tamo gdje zapuši sve su pokrili moram ja,
gdje sutra očekuju snijeg da hrpimice pada;
a negdje sve je posve vedro i sunce sja
i lijepo je ondje, al’ tamo ne moram ići sada.

Ovdje ne puštaju, ne primaju, ne,
nepravedno je to i tjeskobno, na sramotu,
al’ dosadnim glasom na ukrcaj, stjuardesa nas poziva sve,
nalik na cijelu civilnu zračnu flotu.

I najudaljenija zabit otvara tog se trena,
nikakva nagrada neće namamit nas tamo ma kada;
zatvorena luka Vladivostok je otvorena,
i Pariz, ali tamo ne moram ići sada.

Poletjet ćemo, vedri se, zabrana nema, kreće
zrakoplov, napreže se, čuje se bruj turbina...
Ali ja više ne vjerujem ničemu, primit me neće -
opet će se naći gomila razloga, ina.

Ja želim gdje su oluje, gdje se magla bijeli,
onamo gdje će sutra snijeg stići.
Otvorili su London, Magadan i Delhi,
otvorili sve su, al’ tamo ne moram sada ići.

Bio sam u pravu, da pukneš od smijeha i bijesa,
opet je odgođen let, stjuardesa
opet nas vodi do prošlog života, kao Tupoljev vitka, ta Miss Odesa,
dostupna kao cijela civilna zračna flota.

Odgoda opet do osam - sneni
građani poslušno usnut će samo;
do vraga, kofer već pun je toga meni,
gdje primaju, ja ću poletjeti tamo.