Od granice smo Zemlju isprva svu baš
okrenuli, natraške okretat se stala,
al’ obratno komandant zavrtio ju je naš
odgurnuvši se nogom od Urala.

Konačno dobili smo nalog da napasti treba
i vratit svaki pedalj zemlje, svu,
al’ sjećamo se da sunce natrag preko neba
pođe i umalo se ne nađe na istoku.

Mi Zemljom ovom ne koračamo,
nepotrebno cvijeće gazeći, ne -
čizmama svojim guramo je samo
od sebe, od sebe!

Od istočnog vjetra stogovi prignuli su se svi,
priljubila se uz stijene ovčja stada.
Bez poluge os Zemlje pomakli smo mi
i promijenili time smjer napada.

Ne bojte se što zalaz na krivom mjestu naći ćete, -
Sudnji dan - to je bajka za odrasle, vele -
jednostavno naše marširajuće čete
okreću Zemlju kamo god požele.

Mi pužemo, grlimo izbočine,
humke stežemo bijesno, ne ljubeći ih, ne,
i naše koljeno Zemlju rine
od sebe, od sebe!

Ni članove Tajne službe među nama pronaći neće,
što im se ruke na predaju pruže.
Svi živi - od mrtvih tijela imaju koristi veće:
poginuli nam kao zaštita služe.

Da l’ olovo će glupo sve u isti tren pobit,
hoće li iz blizine ii’ straga udarit nas?
Na otvor bunkera netko uspio se probit
i zamrla je Zemlja za čas.

Ostavio sam straga stopala ja
oplakujući usput poginule sve -
okrećem kuglu zemaljsku, guram je laktima -
gurajući je na sebe! Na sebe.

Netko se uspravio i, klanjajuć’ se, on
s uzdahom metak primio po boku,
ali na zapad, na zapad puzi bataljon
da bi Sunce moglo izići na istoku.

Plazimo po blatu, udišemo vonj gliba,
al’ ne obaziremo mi se na smrad,
sunce sad nebom normalno se giba,
jer mi prodiremo na zapad sad.

Bile ii’ ne bile ruke i noge na mjestu nama,
noseć’ na usnama rosu kao na svadbi, gle,
zubima vučemo Zemlju mi sa stabljikama -
na sebe! Na sebe!