Zašto sve nije onako? Sve je, čini se, kao i uvijek pak:
isto nebo - modro kao i prije,
ista šuma i ista voda i isti zrak...
Samo što on se iz bitke vratio nije.

Ne shvaćam tko je od nas bio u pravu tada,
u našim svađama žustrim zbog kojih nitko ne snije.
On mi nedostajati počeo tek je sada
kad se iz bitke vratio nije.

Kad ne treba šutio je, u ritmu pjevat’ nije znao,
uvijek je nešto drugo govorio, što god htije,
u zoru ustajao je, nije mi spavati dao,
a jučer se iz bitke vratio nije.

Ne radi se o tome što sad sam posve sam:
dvojica bjesmo - odjednom jasno postalo mi je.
Meni je kao da vjetar ugasio je plam
kad on iz bitke vratio se nije.

Proljeće kao iz ropstva istrgnulo se, gle -
greškom ga nazvah kao prije:
»Druže, zapalimo jednu« - tišina odgovor bje...
On jučer se iz bitke vratio nije.

Mrtvi nas neće u bijedi ostavit, naši pali
kao čuvari su nam - straža bodra...
Kao u vodi nebo u šumi se zrcali –
i stoje stabla modra.

U zemunici bilo dosta je mjesta u tmini,
i teklo je vrijeme za nas obadva...
Sve je sad samo za jednog. Ali, meni se čini
da se to iz bitke vratio nisam ja.