Poput zvona za uzbunu teško odjeknuli su koraci u noći
i mi ćemo uskoro otići i oprostiti se bez riječi, znači.
Po stazama kojim još nitko kročio nije konji, konji će poći
ka tko zna kojem kraju i na njima jahači.

Drukčije naše je vrijeme, opako, al’ sreću traži i oduvijek to je!
I letimo u trku za njom što izmiče nam, u stopu idemo prema
njoj, al’ gubimo mi u toj trci najbolje prijatelje svoje
i ne primjećujući u žurbi da prijatelja više pokraj nas nema.

I još ćemo dugo svjetla mi smatrat za požare,
još dugo zlosutna škripa čizama će nam bivat,
ratne će dječje igre nazive nositi stare,
a ljude ćemo još dugo na naše i neprijatelje razlučivat.

A kada pucnjava jenja, kad suze se isplaču i rane zacijele
i kada se naši konji umore nositi svoje jahače,
i kada djevojke naše zamijene haljinama šinjele,
tada zaboravit, oprostit, izgubit ne smijemo, dapače...