I, gle, prestaše drhtat ruke u taj mah,
sada - na vrh se daj!
I, gle, u ponor srušio se strah -
zauvijek, zauvijek, znaj.

Razlog za zastoj ne postoji,
klizeći idem ja.
Nema na svijetu vrha koji
osvojit se ne da.

Među neutabanim putovima
jedan - taj moj se broji.
Među neosvojenim točkama ima
jedna - ta za mnom stoji.

Onih što tu su pali imena
skrivaju snjegovi ti.
Između staza nepregažena
jedna i moja bi.

Ovdje od plavog leda sjajna
cijela strmina sije
i nečijih se tragova tajna
u tom granitu krije.

U svoju maštu ja gledat hoću -
iznad glava i svega,
i sveto vjerujem u čistoću
riječi i snijega.

I nek vremena prođe mnogo -
ja neću zaboravit lako
da tu sam u sebi snage smogo
i sumnju smako.

Šaptaše voda taj mi dan cio:
»Nek sreća uvijek te gleda!«...
A dan, dan koji to je bio?
Ah, da - srijeda.