U spomen na Mihaila Herglanija
Ti hodaš rubom ledenjaka,
gledaš u vrh, pogled ne skidaš s njega.
Planine spavaju, udišu dah oblaka,
izdišuc lavine snijega.

Al’ pogled s tebe ne dižu one -
ko da ti obećan je spokoj, tišina.
Svaki put upozorit su te sklone
na odron kamenja i cerek pukotina.

Planine znaju - k njima stigao je jad -
preko prijevoja dim se vija.
Ti još nisi razlikovao tad
planinske lavine od eksplozija.

Ako si za pomoć zamolio bio -
gromkom su jekom odzvanjale stijene,
vjetar je po kanjonima raznosio
jeku planine, kao radiosignale njene.

I kada boj se za prijevoj bio -
da neprijatelj primijetio te ne bi,
svaki te kamen prsima krio,
stijene su same ramena podmetale tebi.

Laž je da pametan neće u gore poć’ i zastranit!
Ti pošao si - ne mareć’ za ta naklapanja neka.
I otapao led se i smekšavao granit,
i magla pod nogama je bila ko paperje meka.

Ako u vječni snijeg zauvijek ti
legneš - nad tobom ko nad osobom bliskom,
planinski će se sagnut grebeni
najčvršćim na svijetu obeliskom.