U žurbu gradova i rijeku automobila
vraćamo mi se - jednostavno, nemamo kamo.
I spuštamo s osvojenih planinskih se bila,
u gorama ostavljajuć’ srce, u gorama tamo.

Onda neka nas svako jalovo sporenje mine.
Za dokaz pun uzmite mene:
Bit ljepše od planina mogu bit samo planine,
koje još nisu osvojene.

Tko bi poželio sam u muci ostati?
Ne čuvši zov srca tko želi otići, tko?
Ali spuštamo s vrhova se osvojenih mi...
Što se tu može, i bozi spuštali su se na tlo.

Onda neka nas svako jalovo sporenje mine.
Za dokaz pun uzmite mene:
Bit ljepše od planina mogu bit samo planine,
koje još nisu osvojene.

Toliko riječi i nada, toliko pjesama, tema
planine u nama bude, zovu na ostanak nužni.
Al’ mi se spuštamo, netko na godinu, netko posvema,
zato što vraćat im se mi smo uvijek dužni.

Onda neka nas svako jalovo sporenje mine.
To sebi dokazah ja čitko:
Bit ljepše od planina mogu bit samo planine,
na kojim još nije bio nitko.