U tišini prevoja, gdie stiene vjetrovima nijesu prepreka
Na stazama do kojih se niko nije probio,
živio je veseo narod gorski, gorski eho,
Rado se on odazivao na smijeh ili krik.

Kad samoča, kao knedla, stegne grio,
I prigušeni krik jedva čujno u ponor padne,
Krik ovaj za pomoč če eho da uhvati, spretno,
Podjačače ga i pažljivo, u ruke svojih, odnijeti.

Vjerovatno nijesu ljudi, napivši se opijuma i travarice,
Da ne bi čuo niko zloban topot i hroptanje,
Došli da usmrte, liše zvuka, živu, klisuru,
I eho su svezali, i u usta mu krpu gurnuli.

Svu noč je trajala krvava ova zabava,
I eho su gazili, ali zvuk niko nije čuo.
Pred jutro su strijeljali veseli, gorski eho,
I suze su briznule, kao kamenje, iz ranjenih stijena.