Vodom nahunjene šake
žurile su da ustima prinesu.
Pili su vodu Crnogorci
i od zalihe živjeli do tridesete.

A umirati časno bješe med
mecima i tamnim sabljama.
I odnositi u grob sa sobom
dva-tri nehrijatelja, dva-tri nehrijatelja,

Sve dok se okidač na oružju ne izliže,
pucao je iz sedla i klečeči,
I u ropstvo Crnogorci nijesu vodili,
jer on se zarobiti nije ni dao.

A htjedoše da žive do sto,
Životni vijek s kamatom,
U zemlji gdje planina i neba napretek ima
I gdje i more glavu ima.

Šest stotina hiljada jednakih porcija
Žive vode u jednoj šaci,
Al živješe svoj dugi vijek,
do tridesete, Crnogorci,

Njih če žene ovom vodom pomenuti
I kriti njihovu djecu u planinama
Sve dok oružje ne počnu
držati u rukama,

I nijemo tekle su suze u travu
Da neprijatelji ne bi čuli;
Nečujno crninu oblačiše
I ognjišta gasiše.

Od tuge se žene crnjele
Kao plodna zemlja.
Za njima se planine crnjele
Sebe vatrom spalivši.

Bila je to osveta prava,
Bezrazložno sebe ne spaljuju.
Ljudi i planina, samaospaljivanje
Kao nesaglasnost i pobuna.

I pet vjekova, kao božje kazne,
Osvetom sina za oca
Plamtješe požari planinski
I crnogorska srca.

Smjenjivahu se carevi, dvorjani,
Al smrt u borbi uvijek časna bješe.
Ne poštovahu Crnogorci
One koji preživješe tridesetu.