Vodom gorkom hvatanom u grsti
Zurili su usta da okvase
Stedjeli su vodu Crnogorci
Da se zivot do tridesete spase.

Jer umirat pravilo je bilo
Od kursuma i maca ljutoga
I unijet sobom u grobnicu
Barem dva-tri vraga necasnoga.

Dok se oroz pusci ne istrosi
Gadali su s konja i koljena
Zarobit se davali nijesu
U lancima Crnogorca nema.

A zivjet su zeljeli do stote
Taj zedni vijek pun jeze i strave
U kraju bogatom nebom i gorama
I sa mora dosta - preko glave.

Sesto hiljada jednakih porcija
Vode zive u jednog grsti, svete...
Zivovali tako Crnogorci
Svoj dug vijek jedva do trideste.

Zene su im vodom nazdravljale
Skrivajuci djecu po gorama
Do trenutka kad sama uzmognu
Cvrsto drzat pusku rukama.

Crninu su ogrtale mirno
I tiho su gasile ognjista
Lile suze cuteci-u travu
Samo krvnik da ne cuje nista.

Crnjele su od jada i tuge
K`o od mraza plodorodne njive
Sa njima su crnjele i gore
I u gar se pretvarale zive.

Bila je to zalost pregolema
I u srcu sagorijevanje
Protest gora i ljudskog otpora
I u buntu samospaljivanje.

Pet vjekova kao bozije kazne
Sin je glavno zamjenjiv`o oca
Plamtjele su gore od pozara
I sa njima crnogorska srca.

Prolazili cari i dvorjani
Smrt u boju vrhunac je casti
Bjese ono Crnogorac pravi
Koji uspije do trideste pasti.

Malo mi je jednoga rodenja
Rastao bih iz dva korijena
Zalim sto mi Crna Gora dicna
Nije moja druga domovina.