Crnogorci zahvatali
grstimice vode svete -
stedljivo je uzimali
i zivjeli - do tridesete.

A casno je bilo umrijeti
sred metaka i noza sto sja,
i sa sobom u grob odnijeti
barem dva-tri dusmanina zla.

Dok se okidac ne bi istrosio,
gadali su sa sedla, s koljena.
Crnogorac rob nikada nije bio,
u negvama Crnogorca nema.

Prozivjeti sceli su do stote,
zivota zedni - to sto im je dato -
de su gora i neba ljepote,
i de mora ima obilato.

Sesto hiljada porcija slivali
u jedne grsti vode svete...
Crnogorci su tako prebivali
svoj dugi vijek - do tridesete.

I zene im vodu u grsti kanu,
i sklanjaju decu po cukama
do vremena dok ne stanu
da drze oruzje u rukama

Necujno crninu oblacile
i ognjista vodom zalivale
i cutec suze u travu lile
da bi ih od dusmana sakrivale.

Crnjele zene od tuge silne,
ko plodna zemlja, rodno tle;
za njima crnjele planine,
spalivsi se do temelja sve.

Bjese to pravo osvjecivanje -
nerazumno bilo odlaganje:
ljudi i planina samospaljivanje -
kao pobuna i neslaganje.

Pet vjekova, ko bozje pokore,
osvetit oca - smrt dusmanima.
Od pozara plamcele su gore
i crnogorska srca sa njima.

Mijenjahu se carevi, caredvorci,
no smrt u borbi cast vazda bjese.
Nijesu cijenili one Crnogorci
koji tridesetu prezivjese.

Jedno rodenje malo mi je,
iz dva bih korijena - put visina...
Zalim sto Crna Gora nije
druga moja domovina.