Vodom šaké napunili,
přinosili ih ustima užurban
kao zalihu vodu su Crnogorci pili
i živjeti do tridesete bi im dano.

A počasno bješe umirati
od sablje ostré i kuršuma,
i u grob sa sobom odnositi
dva-tri vraga, dva-tri zuluma.

Dok se oroz na pušci ne izliza,
pucali su sa sedla i s koljena;
Crnogorac se nije dao ni izbliza –
nikad ga nemadoše zarobljena.

A željeli su živjeti do stote,
u žudnji za životom - godine bogate –
u krajů s obiljem brda i neba plavog,
i mora takode - cijelog;

jednakih porcija šeststo hiljada
vodě živé u pregršti jednoj samo...
Ali živjeli su Crnogorci odvajkada
svoj vijek dugi - do tridesete odano.

I žene če im vodom dáti pomen
i kriti im decu u brdima
dok ne dode željeni třen
dá oužje drže u rukama.

Nečujno su crninu oblačile
i ognjište gasile svoje,
i čuteči suze u trávu lile
da ih dušman ne otkrije.

Od žalostí žene su crnile
Ko zemlja plodorodna -
a onda za njima gore počadile,
palуčí se vatrom do dna.

To je bila istinska osveta –
besmisleno sebe da ne guše!
Ljudi i gora sumosjetva,
neslaganje buntovnika is duše.

I pet vjekova božje kazne,
míjenjao se sin za oca.
Buktali su gorski požari
i gorjela crnogorska srca.

Mijenjali su se carevi, caredvorci,
ali smrt je u bojů prepuna časti –
nijesu poštovali Crnogorci
oné kóji čekaju smrt u starosti.

Jedno mi je rodenje premalo,
želio bih dá rastem iz dva korijena.
Craa Goro, mnogo mi je žao
sto mi nijesi druga domovina.