Oskudnom zalihom vodě sa dlana
kvasili su užarena nepca –
dočekati do tridesetog rodendana
životná zaliha - svakog Crnogorca.

Umiralo se za část i slávu
i od metka i od jatagana,
u grob su odnosili svoju glavu
sa glavarna dva-tri mrská dušmana.

Dok na pušci još ima mušice,
pucali su sa sedla i sa koljena,
nemá predaje za Crnogorce
niť od njih ropskog plijena.

A htjeli su da živé do stote godine,
željni i žedni života punog
na nepregledu neba i planine,
nadomak mora, plavetnog i burnog.

Šest stotina híljada kápi, a sve su iste,
u jednom rukohvatu žíve vode
žívjeli su Crnogorci do duge tridesete,
a u tridesetoj, - mogli su samo da se rode.

Vodom ih draže njihove žene,
djecu im kriju po gorama
sve dok ne dode vrijeme
da sama drže pušku u rukama.

Nijemo su odijevale crne bluze,
ostavljale ognjište da seruši
u trávu čutke lile suze,
dá ih ne čuju dušmanske uli.

Crnjele su žene od bola, bez uma
poput njiva iz plodnih sela,
za njima ukorak crnjela se suma,
goreči ognjem do pepela.

Bila je to osvěta tvrda,
bezrazložno niko u vatru ne skáče.
Samospaljeni ljudi i brda,
u pobuni, u otporu, ali se ne plače.

I pet vjekova - ko božja presuda,
kako da sin zamijeni oca
plamtjeli su silni požari svuda,
kao i vřela crnogorska srca.

Mijenjali su se carevi i carski dvorci,
smrt u borbi část je i čest.
Nijesu poštovali Crnogorci
starije od trideset

Jednom što se rodin malo mi se dade,
ja bih da rastem iz dva korijena.
Žalim što Crna Gora ne postade
moja druga otadžbina.