Vodom napunjene šake žurili su da ustima prinesu Šteđeli su vodu Crnogorci, i od zalihe živjeli do tridesete. A umirati časno bješe, međ' mecima i tamnim sabljama I odnositi u grob sa sobom dva-tri neprijatelja. Sve dok se okidač na oružju ne izliže Gađali su s konja i s koljena, Zarobit se davali nijesu, U lancima Crnogorca nema. A živjet su željeli do stote, Taj žedni vijek pun jeze i strave, U kraju bogatom nebom i gorama I sa mora dosta - preko glave. Šesto hiljada jednakih porcija Vode žive u jednoj grsti, svete… Živovali tako crnogorci Svoj dug vijek - jedva do tridesete. Žene su im vodom nazdravljale Skrivajući đecu po gorama Do trenutka kad sama uzmognu Čvrsto držat pušku u rukama Crninu su ogrtale mirno I tiho su gasile ognjišta Lile suze ćuteći - u travu Samo krvnik da ne čuje ništa Crnjele su od jada i tuge, Ko od mraza plodorodne njive, Sa njima su crnjele i gore, I u gar se pretvarale žive Bila je to žalost pregolema I u srcu sagorijevanje, Protest gora i ljudskog otpora I u buntu samospaljivanje Pet vjekova kao božje kazne, Sin je glavom zamjenjivo oca, Plamtjele su gore od požara, I sa njima crnogorska srca. Prolazili cari i dvorjani, Smrt u boju vrhunac je časti, Bješe ono Crnogorac pravi Koji uspje do trideste pasti. Ja žalim u životu ovom, što nemam korijena dva, što drugom domovinom mojom ne zovem Crnu Goru ja.
© ?. Превод, 2018