Vodom napunjene šake
žurili su da ustima prinesu
Šteđeli su vodu Crnogorci,
i od zalihe živjeli do tridesete.

A umirati časno bješe,
međ' mecima i tamnim sabljama
I odnositi u grob sa sobom
dva-tri neprijatelja.

Sve dok se okidač na oružju ne izliže
Gađali su s konja i s koljena,
Zarobit se davali nijesu,
U lancima Crnogorca nema.

A živjet su željeli do stote,
Taj žedni vijek pun jeze i strave,
U kraju bogatom nebom i gorama
I sa mora dosta - preko glave.

Šesto hiljada jednakih porcija
Vode žive u jednoj grsti, svete…
Živovali tako crnogorci
Svoj dug vijek - jedva do tridesete.

Žene su im vodom nazdravljale
Skrivajući đecu po gorama
Do trenutka kad sama uzmognu
Čvrsto držat pušku u rukama

Crninu su ogrtale mirno
I tiho su gasile ognjišta
Lile suze ćuteći - u travu
Samo krvnik da ne čuje ništa

Crnjele su od jada i tuge,
Ko od mraza plodorodne njive,
Sa njima su crnjele i gore,
I u gar se pretvarale žive

Bila je to žalost pregolema
I u srcu sagorijevanje,
Protest gora i ljudskog otpora
I u buntu samospaljivanje

Pet vjekova kao božje kazne,
Sin je glavom zamjenjivo oca,
Plamtjele su gore od požara,
I sa njima crnogorska srca.

Prolazili cari i dvorjani,
Smrt u boju vrhunac je časti,
Bješe ono Crnogorac pravi
Koji uspje do trideste pasti.

Ja žalim u životu ovom,
što nemam korijena dva,
što drugom domovinom mojom
ne zovem Crnu Goru ja.